Evropska unija (EU) je politička i ekonomska zajednica koja trenutno obuhvata 27 evropskih država. Osnovana je s ciljem promovisanja mira, stabilnosti, ekonomskog razvoja i zajedničkih vrijednosti među svojim članicama.
Prema članu 2 Lisabonskog ugovora, EU je zasnovana na sljedećim vrijednostima:
☆ Ljudsko dostojanstvo
☆ Sloboda
☆ Demokratija
☆ Jednakost
☆ Vladavina prava
☆ Poštovanje ljudskih prava, uključujući prava manjina
Ove vrijednosti su zajedničke svim državama članicama i predstavljaju osnovu za pristupanje novih članica.
Ciljevi EU uključuju:
☆ Promovisanje mira i dobrobiti građana
☆ Obezbjeđivanje slobode, sigurnosti i pravde bez unutrašnjih granica
☆ Uspostavljanje unutrašnjeg tržišta
☆ Postizanje održivog razvoja zasnovanog na uravnoteženom ekonomskom rastu
☆ Zaštita i unapređenje kvaliteta životne sredine
☆ Borba protiv socijalne isključenosti i diskriminacije
☆ Promovisanje socijalne pravde i zaštite
☆ Poštovanje kulturne i jezičke raznolikosti
☆ Uspostavljanje ekonomske i monetarne unije čija je valuta euro
EU postavlja visoke standarde u različitim oblastima kako bi osigurala kvalitet života svojih građana i efikasno funkcionisanje zajednice. Neki od ključnih standarda uključuju:
☆ Pravni standardi: Usklađivanje nacionalnog zakonodavstva sa pravnim tekovinama EU (acquis communautaire).
☆ Ekonomski standardi: Stabilna tržišna ekonomija sposobna da se nosi s konkurentskim pritiscima unutar EU.
☆ Ekološki standardi: Zaštita životne sredine kroz regulative o emisijama, otpadu i očuvanju prirodnih resursa.
☆ Socijalni standardi: Zaštita prava radnika, jednakost polova, borba protiv diskriminacije.
☆ Tehnički standardi: Standardizacija proizvoda i usluga radi olakšanja trgovine i zaštite potrošača.
Pristupanje EU je složen proces koji zahtijeva ispunjavanje određenih kriterijuma i prilagođavanje nacionalnih politika i zakonodavstva standardima EU.
Koraci u procesu pristupanja:
1. Podnošenje zahtjeva za članstvo: Država izražava svoju namjeru da postane članica EU.
2. Dobijanje statusa kandidata: EU procjenjuje spremnost zemlje i dodjeljuje status kandidata.
3. Otvaranje pregovora: Pregovori se vode po 35 poglavlja koja pokrivaju različite oblasti politike i zakonodavstva.
4. Zatvaranje poglavlja: Nakon što zemlja ispuni sve uslove u određenom poglavlju, ono se zatvara.
5. Potpisivanje i ratifikacija pristupnog ugovora: Nakon zatvaranja svih poglavlja, potpisuje se ugovor koji mora biti ratifikovan od strane svih članica EU i zemlje kandidata.
Poglavlja pregovora (acquis communautaire)
Pregovori o pristupanju EU obuhvataju 35 poglavlja, koja se odnose na različite oblasti zakonodavstva i politike. Svako poglavlje predstavlja skup pravila i standarda koje zemlja kandidat mora usvojiti i implementirati.
Spisak poglavlja:
1. Slobodno kretanje robe
2. Slobodno kretanje radnika
3. Pravo poslovnog nastanjivanja i sloboda pružanja usluga
4. Slobodno kretanje kapitala
5. Javne nabavke
6. Pravo privrednih društava
7. Pravo intelektualne svojine
8. Politika konkurencije
9. Finansijske usluge
10. Informatičko društvo i mediji
11. Poljoprivreda i ruralni razvoj
12. Bezbijednost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika
13. Ribarstvo
14. Politika transporta
15. Energetika
16. Porezi
17. Ekonomska i monetarna politika
18. Statistika
19. Socijalna politika i zapošljavanje
20. Preduzetništvo i industrijska politika
21. Trans-evropske mreže
22. Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata
23. Pravosuđe i osnovna prava
24. Pravda, sloboda i bezbijednost
25. Nauka i istraživanje
26. Obrazovanje i kultura
27. Životna sredina
28. Zaštita potrošača i zdravlja
29. Carinska unija
30. Spoljni odnosi
31. Spoljna, bezbjednosna i odbrambena politika
32. Finansijska kontrola
33. Finansijske i budžetske odredbe
34. Institucije
35. Ostala pitanjaAb.gov.tr
Kako Evropska unija ulaže u države članice Evropska unija ulaže u svoje države članice kroz sveobuhvatan i višeslojni sistem finansijskih i programskih mehanizama čiji je cilj podsticanje ekonomskog razvoja, jačanje institucionalnih kapaciteta, smanjenje regionalnih nejednakosti i unapređenje kvaliteta života građana. Ulaganja EU nisu ograničena isključivo na centralne vlasti — ona obuhvataju i lokalne zajednice, preduzeća, civilni sektor, obrazovne i naučne institucije.
Najznačajniji instrumenti za ulaganje u države članice su Evropski strukturni i investicioni fondovi (ESIF), koji se koriste za ostvarivanje ciljeva kohezijske politike EU — smanjenje ekonomskih, društvenih i teritorijalnih razlika unutar Unije.
Glavni fondovi uključuju:
Pored fondova koji se sprovode putem nacionalnih i regionalnih vlasti, Evropska unija raspolaže i programima tematskog karaktera koji omogućavaju direktno apliciranje organizacija, institucija i lokalnih vlasti.
Primjeri najznačajnijih programa:
Evropska investiciona banka predstavlja ključnu finansijsku instituciju EU koja odobrava povoljne kredite za projekte od strateškog značaja, naročito u oblasti infrastrukture, obrazovanja, zdravstva, održive energije i inovacija. Krediti EIB-a odlikuju se niskim kamatnim stopama i fleksibilnim uslovima otplate.
Program InvestEU nasljednik je Evropskog fonda za strateška ulaganja (EFSU), sa ciljem podsticanja privatnih i javnih investicija u oblasti istraživanja, inovacija, održive infrastrukture, socijalnih ulaganja i digitalizacije. EU obezbjeđuje garancije i sufinansiranje za investicije koje imaju širi društveni značaj, ali nose viši investicioni rizik.
Države članice učestvuju u implementaciji zajedničkih politika Evropske unije koje uključuju direktna finansijska davanja i mehanizme podrške:
Ovaj fond je ključni instrument Zelenog plana EU, namijenjen regijama i sektorima koji su pogođeni tranzicijom ka niskougljeničnoj ekonomiji, posebno onima koji zavise od uglja ili industrija s velikim emisijama. Cilj je da se osigura pravična i inkluzivna tranzicija za radnike, lokalne zajednice i privredu.
EU ima razvijene mehanizme za brzu finansijsku pomoć u vanrednim situacijama, uključujući:
Pored finansijskih sredstava, EU pruža tehničku i stručnu pomoć državama članicama u cilju jačanja upravljačkih i administrativnih kapaciteta. Kroz različite ekspertske misije i obuke, podržava se unapređenje javne uprave, reforme pravosuđa, digitalizacija i usklađivanje sa zakonodavstvom EU.
Kroz mehanizme poput Evropskog semestra, EU usklađuje ekonomske politike svojih članica, pružajući analitičku i političku podršku u kreiranju reformi koje obezbjeđuju makroekonomsku stabilnost, održiv rast i fiskalnu odgovornost.
Istupanje iz EU prvi put je pravno regulisano Lisabonskim ugovorom iz 2007. godine. Član 50 predviđa mogućnost dobrovoljnog povlačenja države članice iz Unije.
Taj proces uključuje:
• obavještavanje EU o namjeri za istupanje
• pregovaranje o sporazumu o povlačenju
• dvogodišnji rok za zaključenje procesa, koji može biti produžen jednoglasno
1. Unutrašnja politička odluka u državi članici
Proces istupanja započinje odlukom države članice, u skladu sa njenim ustavnim procedurama. To može biti:
Važno: EU ne određuje kako država članica treba da odluči — to zavisi od unutrašnjeg pravnog poretka te države.
2. Formalno obavještenje Evropskom savjetu
Nakon što država članica odluči da istupi, mora službeno obavijestiti Evropski savjet (predstavnike država članica EU). Ovo je pravni trenutak kada se pokreće član 50 UEU.
Od tog trenutka:
3. Pregovori o Sporazumu o povlačenju
Evropska komisija, u ime EU27, pregovara sa državom koja istupa. Cilj je dogovoriti Sporazum o povlačenju, koji mora obuhvatiti:
Pregovori su često teški i politički složeni jer uključuju interes i Unije i zemlje koja izlazi.
4. Odobravanje sporazuma
Sporazum o povlačenju stupa na snagu samo ako ga:
Bez ovog sporazuma, država izlazi bez dogovora – što ima ozbiljne posljedice (tzv. “no-deal exit”).
5. Istupanje – kraj članstva
Po isteku dvogodišnjeg roka od dana obavještenja (ili ranije ako se strane dogovore), država zvanično više nije članica EU. Njeni predstavnici se povlače iz svih institucija EU.
Od tog trenutka:
6. Tranzicioni period (ako se dogovori)
U praksi, kao kod Brexita, moguće je da strane dogovore prelazni period tokom kojeg:
U slučaju Ujedinjenog Kraljevstva, tranzicioni period je trajao do kraja 2020. godine.
7. Budući odnosi
Nakon istupanja, država može sa EU sklopiti jedan ili više novih sporazuma o budućim odnosima, npr:
Obim saradnje zavisi od političke volje obje strane. Međutim, bivša članica više nema pravo odlučivanja u EU institucijama.